|
Nesrećna ljubav Ljubisava i Ljubice |
|
|
|
05. Septembar 2007. |
Desetog juna 1923. godine Ljubisav Gajić, mladić od 22 godine i njegov rođak Zdravko Gajić iz Šarbana, Valjevski okrug, odveli su sa njive petnaestogodišnju Ljubicu, ćerku Aleksandra Tadića iz istog sela. Otac je odmah primetio nestanak ćerke i to prijavio žandarmeriji. Te iste večeri ka kući otmičara Ljubisava pošao je devojčin otac sa žandarmima i rođacima. Stigli su pred Ljubisavljevu kuću baš kad je veselje bilo najveće. Nezvani gosti su odmah pošli ka mladi ali je ona naglo počela da beži od oca i onih kojih je doveo. Ali su ovi pojurili za njom, stigli je i vratili kući. Naravno, ceo slučaj je stigao pred sud ali na prvom suđenju devojka je izjavila da ona voli Ljubisava i da je on nije oteo, već da je ona sama htela da pobegne od kuće. Ali na drugom suđenju je rekla da je oteta. Međutim, Ljubisav je pokazao sudu pismo koje je od Ljubice dobio pre otmice. Ono je glasilo: ”Sad, Ljubisave, dobila sam tvoja dva pisma i videla šta mi pišeš. Ljubisave, čula sam da hoćeš da se ženiš. Nemoj se ženiti, jer znaš kako je vamo kod mene, ne daju mi ni iz avlije da izađem. Kad se setim tvog poljupca i danas me srce boli. Ljubisave, nemoj se ženiti, jer ako me ti ostaviš ja ću se ubiti. Neću ni ja da živim. Ljubisave, tvoja verna ljubav ostaje tvoja doveka Ljubica Tadić.” I drugo je pismo bilo sličnog sadržaja, a kad su svedoci i srodnici čuli ova pisma, komentarisali su : ”Bolje da je nogu slomila kad je pošla u školu. Vidiš ti veštice kako piše!”
Prvostepeni sud je kaznio Ljubisava sa 10 dana zatvora zbog odvođenja devojke ali je uzeo u obzir želju devojke i činjenicu da je lekar utvrdio da je vraćena kući nevina. I na tom bi se sve svakako završilo da je uoči Velike Gospođe, 27. avgusta 1923. godine, nije bio opštinski izbor u Radljevu. Tu se našao nesuđeni mladoženja sa svojima, a došli su i mladini. I dok se Ljubisav šišao ispod trema, izbila je žestoka svađa između mladinog oca i njegovih srodnika sa Zdravkom Gajićem, koji je učestvovao u odvođenju devojke. Mladini su žestoko nasrnuli i Zdravko je pozvao u pomoć Ljubisava. On je skočio da spasava Zdravka mašući kamom. Tako je povredio mladinog oca, a Marinka Tadića ubo u stomak. Marinko nije primetio ranu i pao je na sred puta posle jedno dva i po kilometra. Od te povrede, Marinko je umro, a Ljubisavu je izrečena kazna za sve što je počinio tri godine i sedam meseci. Sad ostaje da se vidi da li će Ljubica sačekati svoga Ljubisava.
Politika 12.01.1926.god., str.6
Copyright 2007. All Rights Reserved. |