|
Džon Fante je američki pisac koji poslednjih godina postaje mit i kultni pisac širom sveta. Njegovom današnjem statusu među književnom publikom najviše je doprinela izjava Čarlsa Bukovskog „Fante je bio moj bog“. Bukovski je i preporučio svom izdavaču da objavi dela njegovog mladalačkog idola čijoj se hrabrosti kao pisca koji se ne boji emocija divio.
Fante je rođen 1909. u Koloradu, 1929. počinje da piše i prelazi u Los Anđeles gde će ostati do kraja života 1983. Tokom 30-ih godina 20. veka nastaje serija romana o Arturu Bandiniju, piščevom alter-egu. Hronološki prvi roman „Put za Los Andjeles“ (1933) objavljen je tek 1985. jer je izdavač smatrao da je isuviše provokativan za američku publiku. Kao da su se obistinile reči Artura Bandinija iz jednog dijaloga tog romana: “Moja proza nije na prodaju. Pišem za potomstvo.“
Iako su mu kasniji romani „Čekaj do proleća,Bandini“ (1938) i „Upitaj prah“ (1939) objavljeni pravi prijem kod kritičara i publike je izostao pa je Fante bio prinudjen da se izdržava poslom koji je mrzeo-pisanjem scenarija za holivudske filmove. Bio je prilično poznat u tom poslu (filmovi „Full of life“, “Jeanne Eagles“, “My man and I“, “Walk on the Wild Side“, itd). Postao je alkoholičar i 1955. oboleo od dijabetesa, što je kasnije uzrokovalo slepilo i amputaciju. Bukvalno na samrtnoj postelji izdiktirao je svoj poslednji roman „Snovi sa Bunker Hila“. Danas mnogi kritičari svrstavaju „Upitaj prah“ (pre par godina snimljen i film sa Kolinom Farelom i Salmom Hajek u glavnim ulogama) bok uz bok Selindžerovom „Lovcu u raži“ a u liku Artura Bandinija prepoznaju mlado, neostvareno ljudsko biće beskrajnih ambicija u sukobu sa okolinom. Spontan izraz i duboke emocije ove izuzetno moderne proze koja govori o mladosti i ljubavi što „balansira između grube uzdržanosti i želje za razotkrivanjem svoje duše“ ne mogu nikog ostaviti ravnodušnim. Bukovski mu je posvetio pesmu:
Predlog za jedan aranžman Lepo bi bilo umreti za pisaćom mašinom Umesto s dupetom nabijenim u tvrdu gusku. 
Posetio sam prijatelja pisca u bolnici Koji je umirao Milimetar po milimetar Na najgori mogući Način. Ipak je tokom svake posete (kad je bio pri svesti) nastavljao Da mi priča O svom Pisanju(ne kao dostignuću već Magičnoj opsesiji) I nisu mu smetale moje Posete Jer je znao da tačno razumem ono što Govori. Na njegovom pogrebu Očekivao sam da se digne iz Kovčega i kaže: “Kinaski, Bila je to dobra trka, vredelo je.“ Nikada nije saznao kako izgledam jer je oslepeo pre nego što sam ga upoznao ali znao je da sam shvatio njegovu sporu i užasnu smrt. Rekao sam mu jednom da ga Bogovi kažnjavaju zato što je Tako dobro Pisao. Nadam se da nikada neću tako dobro Pisati, želim da umrem nad ovom Pisaćom mašinom Tri reda pre kraja Stranice S dogorelom cigaretom među Prstima, dok radio i dalje Svira. Hoću samo da pišem Tek toliko dobro da Završim Tako.
Copyright 2007. All Rights Reserved. |