|
U Galeriji Sv.Luka otvorena je izložba fotografija Đorđa Bukilice. Radno vreme galerije je od 9-13 i 19-21 sat. Đorđe Bukilica je umetnik, teoretičar fotografije, pedagog i kritičar. Povod za ovu izložbu je redak i dragocen: punih 50 godina Bukiličine posvećenosti umetničkoj fotografiji.
Prepoznatljiv je po opusima: „Topla ljudska reka”, „Mlečni put”, „Grad, ljudi”, „Mali veliki Beograd”, „Lepota žene”... Još pre tridesetak godina titulisan majstorom fotografije, Đorđe Bukilica pomno prati, izučava i podstiče razvoj fotografske umetnosti Bukilicu smo najpre pitali kako je uspeo da sažme 50 godina svog rada u jednu jedinstvenu postavku: - To je zaista veliki period, ali mi je i veliko zadovoljstvo da mogu da kažem šta je iz njega ostalo da traje. Kako kaže Antonio Tabuki, „prošlost upletena u tragove”. Ako nema tragova, šta je onda čovek učinio od života. Eto, tih 70 fotografija je jedan od mogućih izbora iz ukupnog stvaralaštva u trajanju od pola veka. Služio sam lepoti, lepotom se služeći. Sam sebe ne mogu da ocenjujem. Jednom prilikom je Ivo Andrić rekao: „Ako me pitate šta mislim o svom delu, stavljate me na muke.” Naime, izbor iz ogromnog broja fotografija otprilike je išao nekom linijom manjeg otpora. Jednostavno, učinio sam to tako što sam odabrao one za koje mislim da su najreprezentativnije, jer su dobijale odgovarajuća društvena i umetnička priznanja. Opredelio sam se za taj princip, ne znam da li je on najbolji. (Čovek pod kabanicom) Kako Đorđe Bukilica ceni nove autore i tendencije u srpskoj fotografiji? - Ima sjajnih autora. Ja sam pisao u „Politici” o izložbi studenata Fakulteta primenjenih umetnosti koji su ovih dana čak i okončali studije fotografije. Generacija je izuzetno darovita. Učili su kod profesora Mitra Crnića i Branimira Karanovića. Ima, doduše, i nekih drugih, hajde da kažem, devijantnih postupaka. Jer, neke kolege često upotrebljavaju termine „savremena fotografija”, „savremeni umetnici”. Kada se to kaže ja podrazumevam da je umetnik u saglasju sa vremenom u kojem živi i vladajućim okolnostima. Ali, mislim da tu nastaju početne greške i nesporazumi. Okolnosti u kojima živi taj mladi čovek znače da on mora uzeti u obzir epohu u kojoj stvara, a svakoj epohi je data granica i mera njene umetničke slobode. Ni najstvaralačkiji geniji ne mogu prekoračiti granice te slobode, pa meni dođe prosto smešno, apsurdno da mladi Srbin – fotograf pokušava da misli i radi kao neki slavni Amerikanac pre 30-tek godina. Tako se ovde pojavljuju epigoni nekad popularnih američkih fotografa, poput Mersija Klimsa, Nana Goldina i sličnih, umesto da ti mladi ljudi traže sopstveni istraživački put.
Copyright 2007. All Rights Reserved. |