|

Dramski ansambl KUD-a "Branko Radićević" iz Pačetina izvešće dramu Ljubomira Simovića "Putujuće pozorište Šopalović" čija se radnja odvija u Užicu za vreme nemačke okupacije. Dramu je režirao mladi reditelj iz Šida Cvetin Aničić, koji je izuzetno zadovoljan činjenicom da jedno malo selo poput Pačetina neguje pozorišnu umetnost. Zadovoljan je nastupom dramskih amatera s obzirom na zahtevan tekst drame i svega nekoliko meseci pripremanja. Kao sve dobre drame, “Putujuće pozorište Šopalović” počinje više nego jednostavno. Jednog letnjeg dana u Užice dolazi pozorišna trupa koja se sprema da igra Šilerove “Razbojnike” . Nasred Rakijske pijace glumci izvode jednu scenu iz komada. Tom scenom bi želeli da izazovu interesovanje za predstavu. Na žalost, trenutak koji su izabrali ne može biti nepogodniji...
Užice je okupirano, vešanja i streljanja su postala deo svakodnevice, grad je pun izbeglica iz Bosne, ljudi koji su se spasli od ustaša, a pozorište i gluma su u svesti običnih gradjana, stanovnika provincijskog gradića, nešto sasvim nedolično i u mirna, a kamoli ratna vremena. U takvoj atmosferi scena iz “Razbojnika” deluje sasvim neprikladno, i revoltirani gradjani ne štede reči pogrde za glumce koji su došli da igraju svoju predstavu, ne obazirući se na njihove nevolje. Stvari počinju da se komplikuju kada Milun, podnarednik gradske straže, uhapsi glumce i odvede ih u Predstojništvo policije. Posredi je, razume se, nesporazum: on je čovek bez minimuma pozorišnog obrazovanja, koji ne shvata razliku izmedju pozorišta i života. Za njega je drveni mač iz rekvizite – hladno oružje, a to što glumci u komadu igraju lica sa imenima različitim od njihovih pravih – lažno je predstavljanje. Da stvari budu gore, najbolji glumac iz trupe, Filip Trnavac, je toliko zanesen pozorištem da ga sve što se oko njega zbiva samo podseća na situacije i iz komada u kojima je igrao. To zbunjuje primitivnog podnarednika i izaziva njegov bes. I – drama počinje! Na jednoj strani posmatramo glumce, zatvorene u svet svoje umetnosti, od koje nekad ne vide stvarnost, jer smatraju da je umetnost nešto što je važnije od običnih životnih neprilika. Oni žive “ mimo sveta” , “ceo život provedu kao na ladji”, i ne smeta im ni to što im na scenu, kako kaže Majcen, koji ih saslušava, “pada senka vešala”. Na drugoj strani su su gradjani Užica, podjednako zatvoreni u muke svog stvarnog života i u stvarnu dramu koja započinje. Ljubomir Simović , pesnik, dramski pisac i esejista, rođen je u Užicu 2. decembra 1935. godine.Simović je napisao četiri drame: Hasanaginica, Čudo u Šarganu, Putujuće pozorište Šopalović i Boj na Kosovu. Drame su mu izvođene na mnogim našim scenama, kao i u inostranstvu. Najviše uspeha postiglo je Putujuće pozorište Šopalović.
Copyright 2007. All Rights Reserved. |
Moja mladja cerka se bavi glumom i rezijom.Dobitnik je prve nagrade 47 Festival amaterskih pozorista u Beogradu.Sta hocu da kazem: Ima nesto u genima sto je nasledila od moje Bake a njene Pra Bake koja je iz Pacetina.
Secam se divnih dana koje sam provodila u Pacetinu ali vrlo retko sam isla.
Bila sam mala a malo dana sam provodila kod rodjake u Pacetinu, a toliko mi se dopadalo da budem u Pacetinu. I sada pamtim put kojim sam isla u Pacetin.
Sve je to bilo kratko i odavno.Pozelim vrlo cesto da odem i ponovo vidim Pacetin ljude u njemu i moje rodjake.Da vidim da li su "rodili" veliki orasi i da li su baste jos uvek onako lepe, da li je klupa ispred kuce na kojoj sam sedela jos uvek tamo. Da li drvo ispred nje jos uvek pravi hladovinu.
I ja sam volela da glumim, i da pisem.Kao djak sam glumila u skolskom pozoristu pa cak je bilo i predstava koje smo izvodili u Pozoristu na Crvenom Krstu.Ali zivotni put mi je bio drugacija rezija, pozoriste je ostalo zelja i san.Ima nesto u tom Pacetinu koje se voli i pamti.